Tehnička škola Ruđera Boškovića Vinkovci

 

 

Ljubav, vjernost, vjera i pravda, o tome bih trebao pisati, ali kako? Vrijednosti, neopipljive, tako potrebne za sreću.

Od rođenja čovjek osjeća potrebu za pažnjom, ali ne bilo kakvom pažnjom. Ljubav je način na koji čovjeka možemo usrećiti bez obzira na sve, međutim, u životu ljubav nije dovoljna. Ljubav, prava, će povezati i vjeru i pravdu i sveukupni osjećaj sigurnosti, ali…

Suvremeni svijet omogućuje nam gotovo sve, daje rješenje za gotovo svaki problem. Sve to na neki način zamjenjuje naše najveće, osnovne životne vrijednosti. Svakim novim danom imamo više i usporedno s time sve veći osjećaj da nam nešto nedostaje. Pokušavamo to nadoknaditi, ispuniti. Nesvjesno, sve potrebno možemo naći ako se malo osvrnemo.

Život je bio bolji! kažu naši stari, i to većina krivo shvati. Život nikako nije bio lakši, tako kažu, ali kako je onda bolji? Moje je mišljenje da su uz težak život ljudi trebali pomoć ostalih, tako su više komunicirali iako nisu imali mobitele i slično. Zar to nije omogućilo i veću međusobnu povezanost? Danas se sve okreće prema tome da čovjek može sve obaviti sam. Pa, gdje je ta sreća?

Ljubav, vjera, vjernost i pravda. Tko će nam to obećati? Bez ljubavi život i nema puno smisla, i to nam treba, to moramo probuditi. Vjernost je sve rjeđa, ne znam zašto. Nije valjda i to suvremeno? Vjera u nekoga olakša život više od bilo kojega uređenja! Ljubav i vjernost su tako jednostavni i nije ih lako naći, iskrena ljubav i vjernost. Tko će mi to obećati? Tko će probuditi te osjećaje? Sve bi bilo puno ljepše uz više ljubavi i vjernosti, zar ne? Mrvice su neprocjenjive.

Vjera? Potrebna nam je svima kao motiv za život. Nešto veće od svih nas, nešto što nam je sve podarilo. Istinsku vjeru život potiskuje, otkrivajući nove spoznaje ljudima vjera slabi. Neki vjeruju više iz vlastite potrebe da ima nešto veće, a to mi je pred očima. Zašto? Zar to nije vječno pitanje? Nešto je moralo omogućiti sve to, nešto nama nepojmljivo. Vjera je svima potrebna i sve se teže odlučiti u što točno vjerovati, ali vjerovati moramo i ne prepustiti se bilo čijoj priči.

I tako sam ja došao i do pravde. Nikada je neće biti u potpunosti i uvijek ćemo ju tražiti. Život nas sve baci na koljena, ali to bi trebala biti motivacija za pravdu. Nije tako, ljudi u strahu nanose nepravdu drugima. Pravdu trebamo, to nam i obećavaju, barem tako kažu na TV-u. Pravde nedostaje, možda zbog sve veće različitosti ljudi. Pravda će omogućiti upravo ljubav, vjernost i vjeru

Od kolijevke pa do groba čovjek će tražiti smisao. Smisao neće pronaći dok ne pojmi te životne vrijednosti.

 

 

 

Često usmjerim pogled prema obližnjem zidu u nastojanju da drugi pomisle kako sam izgubljena, kako ne tražim nekakav oblik komunikacije s njima. Da, buka u komunikacijskom kanalu. Zanimljivo. Doduše, samo meni, jer promatram itekako značajne reakcije. Uglavnom su iste, uglavnom su svi suzdržani i uglavnom prođu pored mene ne primjećujući moje vanjsko, no unutarnje stanje.

Da, sreća je da hinim ludilo, a što bi bilo da uistinu da uistinu trebam riječi razumijevanja, glavu koja će klimati na moje boljke te ruke koje će me pritisnuti uza se tako da čvrstinom svoga stiska govora da je sve u redu. Sve je u redu. U redu je biti čovječan, u redu je pokazivati emocije pa čak i do mjere kada je drugima jasno da ste ranjivi. Čovjek sam, pa što? Ljudski je griješiti. Bog je onaj koji prašta, stoga mi ne sudite. Ja sama ne sudim drugima jer očekujem jednaku povratnu reakciju na moje greške. Čekat ću još neko vrijeme, a potom ću se vjerojatno rasplakati. Tko čeka, taj i dočeka. Tako nekako, valjda. Mlada i naivna. Moj opis kreiran od strane mojih roditelja. Ne želim se povoditi tuđim idealima i nipošto ne želim slijediti nekoga isključivo zato što je financijski situirana osoba. Priznajem da sam i samoj sebi dosadna jer neprestano spominjem tako zvani svijet ljubavi, no ne prestajem vjerovati u svoje dječje snove. Trenutno mi se jedinim ispravnim čini postupati poput djeteta. Bilo je divno kad mi je bilo dopušteno biti neusiljena i neizmjerno znatiželjna, ali sada se nalazim u golemom beznađu jer ne umijem više biti ona ista djevojčica. Tako je. Odgovorna sam za vlastite postupke. Od mnogočega sam već odustala, a ona neiscrpna borba svela se na minimum što se tiče uloženih snaga jer mi se čini da sama guram zemaljsku kuglu po pitanju vlastitih ideala. Ne, ne želim se vratiti, neću stati. Pošla sam onamo. Vidiš li? Ondje! Ne znam kako ću dospjeti do toga mjesta, no vjerujem da hoću. Vjera, ljubavi nada.

Put kojim idem ispravan je jer je takav u mojim očima. Vaše mišljenje me ne može pokolebati u mome naumu da svi ljudi poznaju osjećaj ljubavi, osjećaj duhovne pripadnosti. Primimo se za ruke. Pođimo! Svijet će jednoga dana biti izgrađen od pravih vrijednosti. Idealiziranje? Zasad. Neću biti sama i nisam sama. Ljudi su samo naizgled uskogrudni. Svijet pamti dobrotu, svijet je još uvijek dobar, a ja nisam pojedinac sukobljen s društvom jer ljudi čine zajedništvo po pitanju svojih težnji. Tko počinje od samoga sebe, ne čini samo za sebe, već i za svoju okolinu jer svatko je svijet za sebe.

 

 

Rano je siječanjsko jutro. Iz polusna me budi glasna zvonjava stare budilice. Nemam je snage ugasiti. Osjećam se tako izlomljeno i slabo. Čini me se da zvoni već pet minuta. Krajnjim naporom je ugasim i okrenem se na drugu stranu kreveta. Glasnu je zvonjavu sada zamijenila mukla tišina i lagano puhanje vjetra koji je lupao po starim kućnim vratima. Konačno ustajem iz kreveta. Već je gotovo jedanaest sati. U polumraku sobe pokušavam naći stare kućne papuče. Krenuo sam prema kupaonici umiti se. Hodajući praznom kućom, osjećam bol u glavi. Bol postaje neizdrživa. Jedva se dovlačim do umivaonika. Dižem glavu prema ogledalu. Neugodan osjećaj strave mi prođe cijelim tijelom. Ispod oka mi je velika masnica, usnica mi je raskrvavljena. Noge od zabrinutosti više i ne osjećam. Umivam krvavo lice.

Odjednom začujem bučno lupanje po vratima. Srce mi lupa sto na sat. Ne znam odakle mi rane po licu. Ne znam tko lupa po vratima. Približavajući se vratim lupanje je sve agresivnije. Iza vrata čujem dva muška glasa. Ne želim otvoriti vrata. Gledam kroz špijunku. Vidim dvojicu muškaraca srednjih godina. Na licu im je luđački pogled. Nisu prijateljski raspoloženi. Tihim korakom se pokušavam odšuljati u sobu. No odaje me škripanje staroga i trošnoga parketa. Na korak do svoje sobe začujem glasno lupanje u hodniku. Uspjeli su ući u kuću. Od straha gotovo plačem. Nikada se u životu nisam tako bojao. Pokušavam pobjeći kroz prozor sobe, no dvojica muškaraca su brži. Jedan od njih, krupniji i viši, me uhvatio za vrat. Uzalud pokušavam dozvati upomoć. Čini mi se da sam sam na svijetu. A dvojicu muškaraca znam od prije. Imam osjećaj kao da su oni odgovorni za moje rane. Glasno viču na mene. Bol od straha više i ne osjećam. Molim Boga da ostanem živ. Između umora, psovki i prijetnji, uspijevam razaznati da sam dužan lokalnome kamataru. Inače, stari školski prijatelj. Sada mi je sve kristalno jasno. Prethodnu noć su me njih dvojica istukla. Opet sebe mrzim i proklinjem. Prošlu sam noć opet išao posuditi novce. Znam da mu nisam vratio ni stari dug. Ali novac mi je hitno trebao. Tražim oprost od dvojice nasilnika. No čini mi se da su postali još grublji. Jedan od njih je izvadio pištolj. Hladnokrvno mi je ispalio dva metka u čelo. Gotovo je. Gotovo da sam i sretan zbog toga.

Budim se iz sna. Opet zvoni budilica. Obliven znojem shvaćam da je sve ovo bio san.

 

 

 

 

 

Vrijeme u kojem živimo obilježeno je čovjekovim problemima, stresom, razočaranjima. Čovjek gubi vjeru i nadu. Isplati li se zbog nekih razočaranja u životu odreći svojih ideala? Teško se boriti za ideale, ali vjerujem da slijedeći ideale pokazujemo koliko smo jake osobe. Vrijeme će pokazati jesam li osoba koja je čvrsta na tlu ili netko tko leti u oblacima. Možda je teško shvatiti da šesnaestogodišnjak ima svoje ideale, jer će se oni još razvijati. Rijetko podlegnem iskušenju, ali ideal je uživanje u malim stvarima, miru, uzajamnom shvaćanju.

Ti ideali su zbilja čudna stvar. Koliko dobra toliko i loša. Ali što kad ih se odreknemo zbog ljudi koji ih ne shvaćaju? Vjerujem da mijenjamo sebe jer su ideali nešto osnovno što nas vodi. Neki imaju ideal o tome kako živjeti i kako postići sreću. Zbog toga možda trebamo razmotriti i situaciju zaštite samih sebe. Možda i drugi promijene svoje ideale kako bi zaštitili sebe, kako ne bi morali patiti zbog prošlosti i kako bi mogli nastaviti živjeti u sadašnjosti za budućnost. Ponekad neke ideale treba promijeniti, ali ne zato da bismo sprječavali sebe da budemo sretni, nego kako bismo upravo sebe usrećili. Opet, to nosi sa sobom pitanje definiranja vlastite sreće jer svi mi imamo neki drugačiji dojam o sreći. Za neke je to lova do krova, za druge samo krov nad glavom, a za treće slobodan život. Ako nema ideala, sve je besmisleno. Tad je život surovost i puka borba za preživljavanje. Ideali nisu izmišljotina kojom bi aranžirali život kako bi se dojmio toplije. Ideali su stvarnost, kao što je stvarnost da čovjek ima srce i dušu. Bez srca, ne samo što nema ideala već ni od života nema ništa. Ideali su vrijednosni sustav koji život čine kvalitetnim. Štoviše, oni su imperativi, i ne slijedeći ih znači samo sebe upropaštavati. No, ne tek što su to već su i snaga i kojom uzdižemo pogled iz prašine, i Duh koji naš život preobražava u ideal. Da bi život urodio plodom u čijoj slasti se osjeća savršenstvo, potrebno je uvijek slijediti ideale. Ni ljude, ni mjesta, ni stvari nikad nećemo moći na dulje vrijeme zadržati za sebe. Možemo u njima malo uživati, ali prije ili kasnije svatko od nas uzet će svoj jedini posjed, ono što smo naučili i ono što mislimo. Zašto su ljudi toliko materijalisti? Zašto čovjeka određujemo po onome što ima, a ne po onome što je? Zar je to toliko važno? Zar je za opstanak u tome svijetu važno samo koliko je čovjek pokvaren i koliko se zlobe krije u njemu. Zašto?! Čovječe, što si to učinio sa svojim svijetom, svojim domom? Odakle ti sva ta zloba? Zbog zlobe si postao ogorčen i jadan, a moglo ti je biti tako lijepo. Najgore je kad čovjek želi više negoli su njegove mogućnosti, tu onda na snagu stupa težnja da je materijalizam sam sebi smisao, a ne ljudska potreba. Ako gledamo sebe u ogledalu, je li ta slika istina o nama? Ako sebe promatramo i ispitujemo vlastitim osjetilima, mogu li nam osjetila dati potpuni uvid u nas same? Naravno da ne. Ogledalo ne laže, osjetila ne lažu, ali ne govore ni istinu. Ovo je jedan od čovjekovih problema razlikovanja unutarnjeg od vanjskog svijeta. Istinski uvid u sebe bi bio kad bismo mogli sebe doživjeti u potpunosti izvana i iznutra istovremeno na svim razinama, iz svake perspektive.

Nikada kao dosad čovjek se nije osjećao tako nesigurnim, izigranim i nezaštićenim. Ugrožena su mu osnovna prava, pravo na život i na rad. Postao je žrtva tržišta i profita, sukoba organiziranih i neorganiziranih interesa. Ugoda, lagoda, zarada postadoše suvremena životna filozofija. Strah od života, strah od starosti, život iznad vlastitih mogućnosti, sve to ljude čini frustriranim i zabrinutim a život krajnje nepodnošljivim. Nada je sposobnost pomoću koje počinjemo pokretati stvarnost prema željenoj budućnosti usprkos poteškoćama koje su u to uključene. Ona se odnosi na neko dobro koje čovjek još ne posjeduje, koje se ne vidi. Trgnimo se još nije sve propalo! Ima još nade. Još nije prekasno, ali uskoro bi moglo biti! Možeš na to utjecati, promijeniti se, promijeniti svijet.

 

 

 

 

Toliko je riječi o njoj napisano, a još je uvijek nepresušna tema, još je uvijek nadahnuće svim piscima, pjesnicima, slikarima i umjetnicima. Kada je prvi čovjek kročio nogom na Zemlju, rodila se ona, prava iskrena ljubav.

Oduvijek postoji želja za sebi sličnim bićem s kojim ćeš se nadopunjavati, koje ćeš voljeti i koji će ti tu ljubav uzvratiti. Iako je svijet postao opsjednut novcem, uspješnosti i slavom, još uvijek postoje osjećaj ljubavi skriven u srcima ljudi. Zanima ga samo ono iskreno u ljudima, dobrota i toplina, poštovanje i razumijevanje, nježni zagrljaj i nestašan poljubac.

Nitko mi ne može reći da ne postoji prava ljubav, nitko mi ne može reći da ne postoji povezanost, životna povezanost između dva čovjeka. Ne možete me uvjeriti u suprotno jer sam upoznao već osobu, već staru, koju na životu drži jedino ljubav. Prebrodila je bolest, oskudicu novaca, rat, prošla kroz more spletki i laži, isplakala suza i suza, pretrpjela patnju i bol, ali je još uvijek tu, živi. Samo zbog toga jer je kraj nje bio on, osoba koja ju je voljela i podržavala, dizala s dna svaki put kad je na njega pala. Voli ga kao i prvoga dana. Svaki put kada ugleda njegove smeđe oči koje žare istim sjajem i nakon 60 godina poznanstva, u njoj se probudi osjećaj sreće, zadovoljstva i spokoja.

Ja ne kažem da je prava ljubav česta, ali je ima. I bit će je…dok na Zemlji ima živih stvorenja, bit će i ljubavi. Koliko se god svijet iskvari, postojat će i jedan neiskvaren osjećaj, osjećaj koji je pobijedio i ljubomoru i zavist, i novac i slavu. Osjećaj koji postoji i koji će uvijek postojati duboko u srcima ljudi, prava iskrena ljubav.

Ona može biti kao ona iz bajke, ali prije toga ona mora proći trnje pronaći put kroz gomilu problema, mora pasti na samo dno, kako bi se uzdigla i još ojačala. Mora tinjati i tinjati. Život nije jednostavan. Teško je naći pravu iskrenu ljubav, ali još ju je teže zadržati.

Bit će muka i problema, bit će uspona i padova i samo će jake, ali uistinu jake osobe, pronaći izlaz. Samo će osobe koje se bore spoznati istinu i osjetiti ljubav iz bajke, doživjeti radost i vedrinu, dobrotu i toplinu. Pobijedit će osobe uporne u nastojanju da ostvare svoje snove, čak i kada se sve uroti protiv njih. Postoji ljubav iz bajke, prava iskrena i čista ljubav, skrivena duboko u srcima ljudi koji tu ljubav iskazuju s poštovanjem.

  

 

 

 

                Dan počinje isto, sunce izlazi na istoj strani, u podne sjaji različitom jačinom svojih svjetlosnih zraka, a noću se tiho spušta. Kugla se i dalje vrti u istom smjeru i istom brzinom. Udaljenost Sunca i Zemlje preračunata je u svjetlosnim godinama. Sve teče svojom brzinom, svojim tijekom i svojim sjajem. Iz dana u dan rađaju se nova djeca, stari umiru, mladi se uništavaju, a oni Pametni nestaju, ne postoje.