Gimnaziju je završio s puno muke. Sve se promijenilo kada je upisao fakultet šumarstva u Beču. Diplomirao je 1879. na Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini. Prije fakulteta živio je slobodan i neobuzdan život, a mnogo je vremena provodio i u prirodi.

Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je u mnogim mjestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška, Lipovljani i drugima. Od 1896. do 1898. godine bio je jedan od urednika tada poznatog „Šumarskog lista“. Tijekom službovanja u Lipovljanima od 1885. do 1895. godine pomladio je tisuće hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas nose upravo njegovo ime. Bio je poznat i po raspravama vezanim za šume, a poznatim čak i mnogim stručnjacima iz Europe.

Smatran je piscem oštrih zapažanja i jednostavnih, ali često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem te danas zahvaljujući njegovu doprinosu imamo točne informacije o životu seljaka u to vrijeme.

Kozarac, vrlo samokritičan pisac, stvarao je realna i racionalna djela koja su se u većini slučajeva temeljila na stvarnim događajima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života. Za njega su najviše govorili da je pjesnik prirode. To se najviše primjećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim djelima. Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca.

Josip Kozarac umro je 21. kolovoza 1906. u Koprivnici.

Najvažnija djela: Slavonska šuma, Mrtvi kapitali, Među svjetlom i tminom, Tena, Mira Kodolićeva, Oprava.